Na kraju smo „poletjeli“ i mi sa pravim modelima, pokazali im nakon teorije kako to uistinu izgleda letjeti RC modelom.Bilo je puno zapitkivanja o modelima u zraku, koji je brži, koji je skuplji, kako može visoko,  gdje se mogu kupiti dijelovi itd.

Nakon puno veselih osmjeha i ozarenih lica od sreće i sjeverca koji je neumorno puhao, poslali smo djecu nazad u školu, po nova saznanja. Nadamo se  da će mo im i mi i avioni ostati u lijepom sijećanju.

Boris Bilandžić
Slike posijeta u galeriji !

Došli su najavljeni i nenajavljeni modelari sa raznoraznim modelima te šarali nebom nad pistom do večernjih sati, kad su neki uključili LEDice radi bolje vidljivosti.

Bilo je mladih i starih pilota, sa velikim i manjim znanjem ovog prekrasnog hobija, a stigli su posjetitelji da poprate naše pilote. Mnogi su bili iznenađeni brojem pilota i brojem modela koji su bili izloženi uzduž trake za polijetanje, kao i vrhunskim „majstorijama“ pilota.

Sve smo „začinili“ sa odličnim kobasama i pićem, pa nitko nije otišao kući nezadovoljan. Naravno , najzadovoljniji smo bili mi čitajući same pohvale na naš račun i vidjevši se na Net TV-u u Vijestima.

Ovakav događaj nam „daje krila“ za još više rada i letova ubuduće.

                                                                                                                                                            Boris Bilandžić

Cvox PS: slikovne dojmove možete pogledati u galeriji

Predviđen je sljedeći raspored događanja:

1.Okupljanje učesnika mitinga od 11 sati

2.Slaganje modela i upis u registar letenja

3.Izlaganje modela i upoznavanje ekipa sa planom leta

4.Izlaganje modela za prodaju i zamjenu (sajam)

5.Letenje po rasporedu frekvencija stanica

6.Ručak za pilote oko 14 i 15 sati

7.Nastavak letenja i druženje

Tjekom druženja doći će ekipa Nezavisne televizije i snimiti prilog o razvoju tehničke kulture mladih na području grada Ivanić Grada.Također očekujemo i mnogobrojne goste ,te roditelje sa dijecom -budućim modelarima.

link za fotoalbum na naftalanu…
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.177065932368040.42427.155603184514315&type=1
video :
http://www.youtube.com/watch?v=7Cs-g3eP8KQ&feature=player_embedded

Pripremio Boris Bilandžić.

02. i 03. studenog 2010. g. Zajednica tehničke kulture Ivanić Grad organizirala je izložbu tehničke kulture sa područja grada Ivanić Grada, te općina Križ i Kloštar Ivanić.  Izložbu je otvorio predjednik tehničke kulture Ivanić Grada gospodin Mate Čalušić te se zahvalio svim sudionicima i posjetiteljima izložbe. Od nazočnih gostiju bili su tu novoizabrani predsjednik tehničke kulture Zagrebačke županije gospodin Ivan Vlainić koji se je također obratio skupu i zahvalio posjetiteljima. Dakako bili su nazočni i predstavnici Grada dogradonačelnici, gospoda Ilija Krištć i Krešimir Malec, direktorica turističke zajednice gospođa Ankica Bešter.
Prigodno su podjeljene zahvalnice svim izlagačima, a nakon izložbe upriličen je mali domijenak za sve prisutne.

Izlagale su osnovne i srednje škole, te su posebno zanimljivi radovi bili predstavljeni od djece iz Ivanićkog dječjeg vrtića. Dakako prisutne su bile i udruge iz Zajednice koje su također predstavljale svoje novitete. Pojedine udruge predstavljale su kroz video prikaz svoj rad i djelovanje kroz sudjelovanja ili u organizaciji takmičenja

Naš Aeroklub također se predstavio na ovoj izložbi i to tako da smo napravili kompjutersku video prezentaciju presjeka kroz naš dugogodišnji rad.Bilo je tu slika ljudi,aeromitinga,letenja,druženja,radnih akcija,panorama i još puno puno toga vezanog za naš klub.Donjeli smo i jednu elisu i balistički padobran kako bi našem kutku udahnuli zrakoplovni štih.

URBI ET ORBI

Cross Bar Sky Stars Contest

Nisam mogao izdržati a da odmah nakon našeg jučerašnjeg događanja na Gredi ne sjednem pred kompjuter i napišem nešto o tome. A o našem jučerašnjem Cross Bar Sky Stars Contestu treba javiti „urbi et orbi“, jer se ne sjećam ni jedne tako spontane i dobre atmosfere kao što je jučer bila na Gredi. Pozitivna atmosfera se osjećala u zraku. I to od svih, od organizatora, letača, natjecateljica, pa do običnih posjetitelja.

            No, krenimo redom, kao što traži svaki normalni novinski članak, jer nas ne čitaju samo oni koji su bili na Gredi ili članovi našeg Kluba. Nas ipak čita širok krug ljudi, koji traže punu informaciju.

            Sredinom rujna smo se dogovorili da ćemo početkom listopada organizirati našu tradicionalnu prezentaciju avijacije. To ionako činimo svake godine. Istina, u različitim terminima i s različitim razlozima, ali se sve svodilo na standardni aeromiting. A takav miting podrazumijeva puno letenja i pokazivanja što tehnika i piloti mogu. No, to postaje s vremenom monotono čak i onima koji nisu prečesto prisutni na aeromitinzima. A onima koji su na njima stalno, to se pretvara u rutinu i osobni egoistični užitak.

            Osim toga, morali smo učiniti i nešto da upoznamo naše sugrađane sa neriješenim statusom letjelišta Greda na kojem smo mi već 5 godina ilegalno. Dakle, osim demonstracije naših letjelica i pilotskih sposobnosti, trebalo je učiniti nešto interaktivno s ljudima koji nam posvete svoju pažnju i daju podršku već svojim dolaskom na Gredu. Treba te ljudi uključiti među nas, treba ih zainteresirati za avijaciju, a istovremeno im mora biti i zanimljivo. Jer si i mi moramo priznati da većini običnih ljudi počinje ići na živce besmisleno letuckanje oko aerodroma, pa makar to bili i brisanci kojima se kosi trava ili skidaju šeširi s glava. To vrijedi i za natjecanja u preciznom slijetanju, koja su inače jako korisna za pilote, ali su nezanimljiva za široku publiku. Na tom i takvom tragu je pala ideja da organiziramo nekakav izbor ljepote. Iz iskustva s auto-industrijom, učinilo nam se da je veza između aviona i lijepih žena još veća. Da je adrenalinska veza između dobrog komada i isto tako lijepog aviona jača od slične kombinacije s automobilom. Jer avion je jedina sprava koja se kreće u sve tri dimenzije. Auti, brodovi, motori i slično se u prostoru kreću dvodimenzionalno. Avioni su 3-D. Onima koji su gledali Avatara će biti odmah jasno u čemu je razlika. Osim toga, avioni postižu brzine o kojima automobili i slične igračke mogu samo sanjati. Avioni su po definiciji i sublimat elegancije, zbog konstrukcijskih razloga. Stoga nije čudo da se najbolji kalendari ili spotovi snimaju s avionima (u aktivnoj ulozi ili kao mrak kulisa). Nadalje, rijetko koji  skiper, vlasnik motora ili auta ima razinu respektabilnosti koju imaju piloti. Biti pilot i takvim se prezentirati, izaziva kod većine ljudi vrlo visoku razinu poštovanja i divljenja. To su iskoristili i šoferčine Formule 1, pa su se nazvali pilotima. A istina je da bi svaki avio-pilot mogao sjesti u bilo koji primjerak Formule 1 i napraviti krug. Ne tako brzo i efektno, ali svatko tko zna voziti auto može voziti i bolid Formule 1. Ali su rijetki vozači Formule 1 koji znaju voziti avion. Pa makar i najmanji i najsmješniji, za koje mi sami znamo reći da su skalamerije. Hoću reći da piloti mogu biti gotovo sve što i drugi ljudi, ali drugi ljudi ne mogu biti piloti. Pilot ili jesi ili nisi. Nema nešto između.

            Slijedilo je odlučivanje o terminu. Takva događanja ovise o vremenu, pa smo konačnu odluku donijeli četiri dana prije. Istog trenutka je krenula medijska kampanja. Na Radio Ivaniću se neprestano vrtjela reklama, imali smo i specijalnu emisiju, a po gradu i okolici su osvanuli džambo plakati, koji su pobrali visoke ocjene. A znamo i da su ih neki namjerno skidali. Sumnjamo da to nisu bile samo želje za čuvanjem efektnih plakata, već da su ih i ljubomorni uništavali.

            Dan neovisnosti, 08. listopada 2010. započeo je vrlo magleno. No, do podneva se magla digla i show je počeo. Još po djelomičnoj magli je sletio Tomica Presečan, a onda su stigli Međimurci, pa Bjelovarci, Zagrepčani, Varaždinci, Jastrebarci, Podravci, Moslavci, Zvekovčani i broj se vrlo brzo popeo na 18 aviona (od generalne avijacije do ultralighta) i 12 zmajeva. To je bila slika za divljenje da se na jednom tako malom aerodromu skupi toliko letjelica s toliko pilota.

            Paralelno su mladi Breške Grede postavili stolove i klupe sa šankom. Gređani su naši stari saveznici s kojima mi već godinam živimo u pozitivnoj simbiozi. Mi pomažemo njima, ali i oni nama. I tu nema neke velike priče ili kompliciranja. Točno se zna što tko radi i nema potrebe za silnim sastančenjima i dogovaranjima. Počelo se točiti piće, a nije manjkalo ni kokica i pečenih kestenova. Grah se počeo kuhati oko 10 sati, ljudi su dolazili biciklima, motorima i autima, pa je i atmosfera, obasjana toplim listopadskim jesenjim suncem, počela rasti.

Odmah iza podneva smo krenuli s prijavama vlasnika motornih zmajeva i aviona, ali i kandidatkinja za najljepšu kopilotkinju. I tu se pokazalo da i piloti i lijepe žene znaju pokazati svoje atribute. Gotovo da nije bilo one seoske, poluprimitivne lažne sramežljivosti, već su svi zdušno dali sve od sebe da show uspije. U roku od sat vremena zabilježili smo kandidature za 8 aviona i 9 zmajeva, čiji su vlasnici morali dati par podataka o letjelici, ali i o sebi. Sa ženama je bilo još ležernije i zabavnije. Prijavilo nam se iz šuba 13 kandidatkinja. I one su morale odgovarati na niz pitanja, čiji su odgovori izazivali salve smijeha, jer smo dio odmah, preko razglasa, prenosili publici. Kad spominjem razglas, moram reći da smo dobili vrlo kvalitetnu gradsku opremu, zahvaljujući gospodi Pofuku i Berlanu, a svoj posao je odlično obavio Petar Pisnjak.

Izabrana su dva žirija s po pet članova. U prvom se nalazila ekipa naših budućih kopilotkinja (Željka, Emina, Nikolina, Andreja, Snježana) koje su obilazile letjelice, pomno ih razgledavale i upoznavale se s pilotima. Ženski žiri je svoj posao obavio visoko profesionalno i onda su objavile svoju odluku. Za najljepšeg zmaja izabran je zmaj Miloša Kolundžije Apollo Jetstar s BMW motorom od 109 konjskih snaga. Miloš, koji je doletio iz Međimurja nam je još rekao da njegov Apollo troši 8 do 10 litara goriva na sat, a kao pilot je Miloš prikupio u 2 godine svog letačkog iskustva 250 sati naleta.

Među avionima je najljepšim proglašena Cessna 172 moje malenkosti. Vrlo mi je drag ovaj izbor, jer je i na taj način potvrđena moja stara izreka da „postoje samo dvije vrste aviona: Cessna i drugi avioni“. O tome više u našem serijalu „Druženje s Cessnom“ na ovoj istoj web-stranici.

I tada slijedi velika predstava. Sve su kandidatkinje pozvane ispred publike i svaka je predstavljena auditoriju. O svakoj curi smo Tomica Presečan i ja rekli riječ-dvije i sve su hrabro prošetale do žirija i natrag. Žiri u sastavu Josip Lacković, Vladimir Jasek, Vilko Marković, Daniel Kramar i Dražen Lekšić su imali vrlo zabavan, ali i težak posao izabrati najljepšu kopilotkinju. Odlučili smo se za Eminu Kolundžiju, mladu diplomiranu inženjerku prehrambene tehnologije iz Sv. Marije iz Međimurja. Visoka Emina je neudata, voli gledati seriju „Život na sjeveru“, bavi se aerobikom i tenisom i, naravno, voli letjeti. Za nagradu je Eminu poveo na jedan akrobatski let Tomica Presečan, a doživljaje (najčešće vrisku) smo izravno prenosili putem razglasa. Smijehu nije bilo kraja. Emina je malo problijedila na izlasku iz aviona i jedino je uspjela reći da nije dobro prije takvog leta jesti grah, koji smo besplatno dijelili svima koji su došli na Gredu. Ivan Cerjanec, kuhar graha, je pokupio visoka priznanja za svoj uradak.

Iza toga je slijedio neobavezni dio programa u kojem se naši letači pokazali što mogu njihove letjelice i oni sami. Taj se dio odužio do sumraka. U zraku avioni, a na zemlji stari prijatelji i znanci u ugodnom razgovoru i izmjeni znanja i iskustava.

Time smo dokazali da smo svi skupa ekipa (mislim na AK „Ivanić-Grad“) koja je u stanju napraviti jako dobro organizirano okupljanje i druženje. Imam dojam da funkcioniramo kao maleni švicarski sat, koji svojim laganim tik-takanjem nezaustavljivo grabi cilju. Tu našu pozitivnu atmosferu su prepoznali i naši prijatelji piloti koji su s neskrivenim zadovoljstvo ponavljali low passeve i slične manevre na radost publike koja je često pljeskom uzvratila simpatije.

Sve u svemu, ekipa AK „Ivanić-Grad“ je jako zadovoljna i nada se da ćemo i na ovaj način se još više približiti rješenju našeg gorućeg problema. A to je legalizacija letjelišta Greda.

PS. Jučer se konačno saznalo i što znači riječ „Cross Bar“. No, to ni ovim putem nećemo otkriti, jer ćemo to koristiti i za naša buduća događanja. Pa oni koji žele saznati što to znači neka dođu drugi put na Gredu.

P.S. Povedite i prijatelje !!

SKY STARS

CONTEST *

Na sastanku u utorak, 14.09., smo dogovorili da idemo u organizaciju zadnje ovogodišnje manifestacije u organizaciji našeg aerokluba. To smo i inače obvezni po našem godišnjem planu rada. No, to i nije neka obveza, jer se svi veselimo druženju prije zimske sezone.

No, odlučili smo da ovaj put nećemo ići uhodanim stazama klasičnih aeromitinga. Pa već smo svi pomalo umorni i zasićeni od standardnih programa. Osim toga, u zadnje vrijeme je bilo puno prvoklasnih mitinga sa velikim brojem letjelica, s akrobacijama i sa sličnim uobičajenim točkama. Spomenimo samo Lučko.

Dakle, AK „Ivanić-Grad“ će početkom listopada organizirati nešto malo drugačije. Odlučili smo se za natjecanje u kojem će se birati najljepši avion, najljepši motorni zmaj, ali i najljepša – kopilotkinja.

Vrlo jednostavno, jakom reklamom očekujemo puno naših prijatelja pilota sa svojim letjelicama. Isto tako se nadamo da ćemo plakatima i reklamama na našem radiju dobiti i puno posjetitelja, među kojima će biti i potencijalne kopilotkinje. One se trebaju samo javiti organizatoru, reći svoje ime i time ulaze u natjecanje. Najprije će se među njima izabrati (slučajnim odabirom) žiri od 5 članica, koje će potom birati najljepši avion i najljepši zmaj.

Iza  toga stručni žiri pilota, sastavljen slučajnim odabirom iz šešira, će birati najljepšu kopilotkinju. I to nakon što se svaka od njih predstavi svojim imenom. Neće se tražiti ništa posebno, osim da ima želju da bude kopilotkinja u jednom od naših aviona. To će ujedno biti i nagrada najljepšoj – da poleti iznad Ivanić-Grada u jednom panoramskom letu. A može birati i akrobatski let iznad Grede. Odmah napominjemo da godine nisu važne. Siguran sam da će žiriju biti zadovoljstvo da ima što veći broj kandidatkinja.

Dio pilota će se moći natjecati i u preciznom slijetanju.

Prema tome, očekujemo veliki broj posjetitelja i sudionika. Zbog toga ćemo se i mi prilagoditi vremenskim prilikama, kako bi događanje bilo vrhunsko. U tom smislu predviđamo čak 4 moguća termina – 3., 8., 10. ili 17. listopada od 12 sati nadalje. Riječ je o 3 nedjelje i petku povodom Dana nezavisnosti. Konačni termin ćemo odabrati 4 dana prije same manifestacije, kad će meteorolozi moći s velikom sigurnosti prognozirati vremenske prilike.

Tako će započeti i udarna propagandna kampanja u ta četiri dana plakatima, radijskim spotovima i emisijama.

Na Gredi bi trebala biti i ugostiteljska ponuda, tako da bismo imali zaokruženi  program, jer računamo na podršku naših sugrađana, pogotovo onih mlađih. Iskoristit ćemo priliku da ih sve na prihvatljiv način obavijestimo o našem radu, ali i o statusu našeg letjelišta Greda. Tako ćemo taj dan moći i nazvati „DAN OTVORENIH VRATA LETJELIŠTA GREDA“.

* Mnogi se pitaju kakav je to naziv manifestacije. Mi im možemo samo reći da dođu na Gredu i sve će saznati.

Vilko Marković

Druženje s Cessnom

Četvrti dio

Grčka 2009.

Očaran putovanjem po grčkim otocima prije dvije godine, ovog srpnja krećemo na nešto izmijenjenu rutu moja žena i ja. Preletjeli smo više od 16 sati leta (Slika 89). Sletjeli na 11 stranih aerodroma i posjetili 7 grčkih otoka (Slika 90). Da mi je netko samo prije par godina rekao da će mi sudbina omogućiti da posjetim toliko bajkovitih mjesta, vjerojatno mu ne bih povjerovao. Znam da su grčki otoci mitska mjesta mnogim ljudima. Lijepi su kao i naši. Ali su grčki otoci utisnuti u kolektivnu memoriju čovječanstva po dubokim povijesnim korijenim. Na mnogima od njih su se odigrali mitološki događaji, vezani za grčke bogove i junake. Na njima su živjeli najveći mislioci antike. Posjet grčkim otocima je vrlo kompleksna operacija, jer ovamo se može doći zbog čistog užitka lješkarenja na toplom suncu i moru, a s druge strane je i spomenuta činjenica da na svakom koraku naiđeš na nešto što je i danas dio svakodnevice, ali potječe iz antičkih davnina. Za ilustraciju bih samo spomenuo posjet prekrasnom otoku Samosu i činjenici da je na njemu rođen Pitagora (Slika 91) i da je ovdje otkrio elementarni geometrijski poučak. Milijuni se i dans njime koriste („kvadrat nad hipotenuzom, jednak je zboju kvadrata nad obje katete“) (Slika 92), ali vrlo malo ljudi zna gdje je otkriven i zapisan. A kad imaš priliku prošetati mjestom otkrića, tada je osobna ispunjenost potpuna.

Putovanje smo započeli 21.7. i završili 30.7. u Nišu. Zagreb-Niš se leti 02:45 i nema nekih problema ni s Bosancima, ni sa Srbima na 5.000 feeta. Od Niša opet preko južnosrpskih i makedonskih planina se leti do Soluna (01:46). I već prvo ugodno iznenađenje. Sve ide vrlo brzo (osim dotakanja goriva), a besplatan je i landing i handling. Grčka je vlada oslobodila generalnu avijaciju ovih daća, pa su nam tako troškovi znatno pali tijekom cijelog putovanja.

Slijedi prva otočka ruta do otoka Skiathosa (LGSK) (0:53) (Slika 93). I ovdje se vidi da je aerodrom smješten na jednoj prevlaci između dvije morske obale i gotovo je u centru grada (Slika 94). Skiathos je mondeni otok, prepun turista, pogotovo navečer (Slika 95). Vrlo je privlačan Srbima. Priroda je očaravajuća. Pogotovo oko prirodnog rezervata ptica Koukounaries. Otok je relativno mali, ali je prepun vila okruženih mediteranskim biljnim svijetom. Sam centar gradića Skithosa je izuzetno simpatičan i atraktivan, prepun dućana, šetnica, plaža, restauranata i kafića (Slika 96). Navečer se teško prolazi u gužvi turista. Ali sve to ima šarma.

Navečer pregledavam meto prognozu za otok Mykonos. Vjetar 25 čvorova, na udare do 35. Odjednom mi naraste knedla u grlu. Pa to je koma. Ujutro letimo prema Mykonosu (LGMK) (01:12). Jaki vjetar u leđa i pogled na namreškano more ispod nas. Letimo uz istočnu obalu otoka Eubeje, Androsa i Tinosa. Tu se već vide prekrasni obrisi grčke razvedene obale. Sve prepuno plaža, malih naselja, jedrilica i motornih brodova na otvorenom moru, kao i skrivenih u zaljevima. To nas strašno podsjeća na naše dalmatinske otoke.

Na aerodromu Mykonos gužva u prilazu. Kontrolor me požuruje da preletim downwind piste i sletim iz kontra pravca. Meni knedla i dalje u grlu, jer vidim na monitoru GARMINA da je vjetar izuzetno jak. Prilaz pisti 34, već pred samo slijetanje jaki udar vjetra. Uzbuđenje na vrhuncu. I onda stop. Ne sjećam se kad smo se tako brzo zaustavili zbog nosnog vjetra čim smo dotaknuli beton. Na stajanci smo okrenuti bočno od vjetra i imamo dojam da će nas odnijeti (Slika 97).

No, sve smo brzo zaboravili zahvaljujući ljepotama Mykonosa, a pogotovo hotela u kojem smo odsjeli. Hotel je koncipiran kao grčko selo s manjim objektima (Slika 98) i bazenom na terasi s koje puca pogled na stari Mykonos. Kad pripeče i kad se odmaraš od razgledavanja nema ljepšeg načina od bazena i lijepih ležaljki s pogledom (Slika 99).

Cijelo poslijepodne smo šetali starim dijelom grada, prepoznatljivog po mlinovima-vjetrenjačama (Slika 100). Bjelina kuća, šareno obojeni nogostupi uskih uličica, bezbroj crkvica i ogromni grmovi bugenvile čine taj dio svijeta očaravajućim (Slika 101).

Već smo prije odlučili da ćemo na Mykonosu ostati dvije noći, jer smo znali da ćemo drugi dan brodom otići na izlet do nadaleko poznatog otoka Delosa (Slika 102), koji je vrlo blizu Mykonosa. Delos je u antici bio Grcima iznimno važan, jer je prema legendi ovdje rođen bog Apolon (Slika 103). A kasnije je bio velik trgovački grad i svetište. Mnogi će se od vas sjetiti Delosa kad negdje ugledaju slike vitkih mramornih lavova, čiji se prekrasni ostaci mogu vidjeti i danas (Slika 104).

Do Naxosa (LGNX) nam treba samo 15 minuta. Tu trebamo taxi do nekadašnjeg antičko-bizantsko-venecijanskog grada (Slika 105). I Naxos će mnoge od naših čitatelja podsjetiti na operu Richarda Straussa „Arijadna na Naxosu“. S obzirom na svrhu ovog putopisa moram spomenuti antičku „Portaru“ (Slika 106), odnosno veličanstvene ostatke nikad dovršenog antičkog hrama na otočiću (danas poluotok) pored grada. Kažu da su ga stari Grci iz Naxsosa uspjeli dovršiti, bio bi to najveći antički hram(Slika 107).

I onda opet legendarni Santorini (LGSR) (0:25). I tu je gužva u zraku, ali sve prolazi savršeno.

S obzirom da smo i ovdje ostali skoro tri dana (dvije noći), imali smo vremena za obilazak cijelog otoka, koji se zapravo sastoji više-manje od kaldere (Slika 108). Sama spoznaja da je otok eksplodirao prije 3500 godina, ulijeva veliko strahopoštovanje, koje je ponekad izraženo i kroz šalu: „Pa neće valjda ponovno eksplodirati sad kad smo mi tu“. Gledao sam jedan dokumentarac koji je najavljivao ponovnu eksploziju Santorinija.

No, razgled na quadu je više nego zanimljiv (Slika 109). Mala otočka sela prepuna turističkih zanimljivosti, vrtovi puni voća i povrća koje raste na crnoj vulkanskoj prašini (Slika 110). Grad Fira je visoko urbanizirani kontrast, prepun luksuznih hotela, barova i milijun mjesta na kojima možete potrošiti novac bez velike grižnje savjesti (Slika 111). (Barem do povratka kući). U svojoj specifičnoj ljepoti, Santorini je zasigurno nešto što ne možeš pomiješati ni sa jednom destinacijom.

Put nas dalje vodi prema otoku Samosu (LGSK) (01:07), koji se smjestio uz samu tursku obalu. Prelijećemo pored zanimljivog otoka Amorgosa. Jedino s mora i iz zraka se može vidjeti njegov neobični manastir, smješten na južnim okomitim liticama otoka (Slika 112). Prag piste u Samosu je odmah do plaže prepune turista, tako da oni mogu inspicirati stajni trap svakog aviona (Slika 113).

Već sam spomenuo ime Pitagore (Slika 114) i po njemu nazvanog grada Pitagoriona (Slika 115). U antici je ovdje izgrađen podzemni vodovod, koji i danas začuđuje svojim ingenioznim inženjerskim rješenjima. Ušli smo u uski tunel vodovoda, koji je danas turistička atrakcija (Slika 116).

Slijedeći otok je Chios (LGHI) (0:38). Tipični egejski otok, također uz samu tursku obalu (Slika 117). Ovdje smo si iznajmili mali Suzuki, jer je Chios ipak prevelik za quad ili moped. Tu razgledavamo drveće (Slika 118) iz kojeg curi smola mastika, koja se upotrebljava u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji. Zanimljivo je kako je skupljaju ispod niskih krošnji po podu prekrivenom bijelim vapnom. Južni dio otoka ili Mastichochoria je pun nasada mastike, ali i slikovitih sela Pyrgi (Slika 119), Mesta (Slika 120), Emporio (Slika 121) i ostalih, koji očaravaju svaki na svoj poseban način. Svako od tih sela je živjelo nekim svojim tradicionalnim životom, koji je omogućio da ostanu gotovo nedirnuta modernim, koji puta destruktivnim promjenama.

I tu je bio kraj našem intenzivnom istraživanju. Propustili smo puno toga. Ali neka. Valjda samo Japanci moraju vidjeti svaku crkvu, svaki muzej, svaku galeriju, svaku poznatu zgradu i svaki spomenik. Mi smo ostavili dovoljno iza sebe da opet jednog dana navratimo, sada već u nama poznate krajeve i da opet otkrijemo nešto novo. Budući da se bavimo turizmom, puno smo puta čuli izreku poput ove: „Pa što ću opet u Budimpeštu. Tamo sam već bio“. Namjerno sam u ovom kontkestu spomenuo Budimpeštu, jer meni ona počinje nedostajati ako je koju godinu ne posjetim. I uvijek mi je prekrasna i uvijek otkrijem nešto novo. U Grčkoj mi je jedino žao što ne poznajem grčki jezik. Mislim da bi doživljaj bio tada potpun.

S Chiosa smo odletjeli natrag na Skiathos. Tu smo, kao što rekoh, već doma. Predivan otok. Nakon Soluna letimo za Skoplje. Ali, i tu smo doma (Slika 122). Nema mi Koste, pa sami uživamo u gradu. Vesna nije bila već dugo u Skoplju, ali ja se ovdje stvarno dobro osjećam.

Opet preko Niša, pa do Zagreba. Familija se konačno gotovo istog trena sastaje doma. Djeca su se upravo vratili s puta po Bugarskoj i Rumunjskoj (Slika 123). Imamo si zaista puno toga za pripovijedati.

Ovo putovanje držim jednom od par svojih najvećih životnih privilegija. Nema ih previše, ali su mi zato vrlo važne. I zbog toga o tome samo toliko.

Genk Zwartberg (EBZW)

Polovica kolovoza 2009. nas je odvela na put u Prag, a potom u Belgiju. U Prag smo otišli na krstitke našeg kumčeta Ondřeja Boučeka, malog smiješnog Čeho-Hrvata (Slika 124), koji je navršio tek par mjeseci života. A priča o Ondřeju je malo dugačka, smiješna i zanimljiva, ali nemamo baš vremena za priču. Jedino ću spomenuti da je i Ondřej djelomično produkt avijacije, ali malo u zamršenim putovima.

S praškog aerodroma Vodochody (LKVO) letimo prema Belgiji, u grad Genk (EBZW) (03:48). To mi je do dana današnjeg najduži let s Cessnom. A odužio se i u prenesenom smislu, jer smo cijelo vrijeme letjeli po lošem, kišovitom i oblačnom vremenu. Cijelu Njemačku smo preletjeli relativno nisko i stalnu ulazili i izlazili iz oblaka. Letjeli smo uz pomoć autopilota, jer je bilo nemoguće obilaziti sve te kišne, tmurne oblake. Kelnski aerodrom smo obišli s južne strane, a pistu u Maastrichtu smo nadletjeli po sredini.

U Genku nas čeka Alfons Peeters, naš dobrar prijatelj, koji je godinama sa svojom ženom Janin živio u Ivaniću (i Kloštru), te vodio zakladu ASB. Mnogi će se Ivanićani sjetiti simpatične gospođe (koja je govorila hrvatski) i visokog sijedog gospodina s cigarom (Slika 125). Nekadašnji pukovnik belgijske vojske je zadnje dane u Zagrebu proveo u predstavništvu Europske unije, a bio je i savjetnik našem ministru Čačiću.

Kod Peetersa smo ostali pet dana (Slika 126). Bili su savršeni domaćini, jer smo svakog dana bili na nekakvim izletima po Belgiji, a navratili smo i u susjedni Maastricht, u Nizozemskoj (Slika 127). Ne trebam ni spominjati izlet u Bruxelles (Slika 128). Ali najdojmiljiviji su bili posjeti starom gradu Bruggeu (Slika 129) i poznatom morskom ljetovalištu Knokke (Slika 130). Makar je more sasvim drugačije od našeg, Belgijanci su izgradili ljetovalište visokih standarda. Na tom mjestu možete vidjeti najluksuznije kuće, naluksuznije vile, najluksuznije dućane i najluksuznije automobile. Tu se odmara krema belgijskog društva (Slika 131).

Na provratku smo odletjeli najprije do Linza (LOWL) (03:25) (Slika 132), a potom za Zagreb.

Do kraja godine se letjelo i na Balaton, Varaždin, Vinkovce itd., ali su to bile već kraće rute.

Umjesto zaključka

I možda na kraju riječ-dvije o tome kako je sve počelo. A u tim počecima sam posebno zahvalan trojici ljudi, koji su me svaki na svoj način zarazili i naučili puno toga o avijaciji. Poimence su to Tomislav Presečan, Miroslav Nessek i Marijan Picak.

Tu je prvi Tomica Presečan. Na njega me je uputio njegov otac Mato, tada član Poslovnog kluba i vlasnik malog ultra-lighta Storch, 9A-UCV. Tomica i ja smo počeli letjeti 18.9.1999. To su bile prve lekcije i prva zračna iskustva. Već 12.10. te iste godine, nakon 11:45 sati leta sam laširao. Svako je laširanje veliki doživljaj za pilota i instruktora. Ja se baš ne sjećam detalja, jer sam očito bio itekako okupiran drugim stvarima.

I tada je krenulo. Ubrzo sam shvatio da želim puno više, pa sam se upisao u pilotsku školu aerokluba „Zagreb“. U jednom sam trenutku htio odustati zbog nekih zdravstvenih problema, ali me je u tome spriječio Miroslav Nessek i na silu uključio u školu. Još dan-danas se Nessek toga sjeti i podsjeti me da sam njemu dužan što sam u avijaciji. Sredinom 2001. počelo je moje službeno školovanje za PPL-dozvolu. I to na staroj Cessni 150, 9A-CDH, s instruktorom Marijanom Picakom. Marijan, bivši vojni pilot, mi je jednim vrlo smirenim načinom pokazao mnogo tajni letenja i naučio što je to avijacija. I puno godina iza toga sam koristio Marijanovo iskustvo. Zajedno s učenjem teorije kod Božidara Di Giorgia (Slika 133) išlo je i letenje. Ispit sam polagao nakon više od godinu dana školovanja, 30.rujna 2002. Sa mnom u avionu je bio ispitivač Miljenko Miki Bartolić, danas nažalost pokojni. Miki je bio jedan od četvorice unesrećenih na Velebitu. Tada sam imao već više od 74 sata leta.

U Hradec Kralove, u Češkoj, sam te iste godine kupio Stinga, 9A-UIT, prekrasni, mali, vižlasti ultra-light. To je bila igračka za kojekakve zračne poluakrobacije, vrlo često na granici dozvoljenog. Letenje s takvim avionom je letenje. S velikom Cessnom je to više putovanje. U  tri i pol godine sam sa Stingom naletio 296 sati.

I tada sam se zaželio nečega većeg, četverosjeda, za cijelu familiju, ili prijatelje. Jer u Stingu sjedi pilot i još samo jedan putnik, a u Cessni pilot i tri putnika. I tada smo Tomica i ja pronašli novu Cessnu u Hamburgu. Nakon niza problema i zamršenih situacija, Cessna slijeće na Pleso u listopada 2006. i dobiva registraciju 9A-DEE. Od tada do danas (sredina kolovoza 2010. godine) sam na njoj naletio 333 sata i imao 420 slijetanja.

U međuvremenu sam 2006.godine, zajedno s prijateljem Ivanom Jaklencem bio u Sjedinjenim državama. Ivan je američki instruktor letenja (a ima i američko državljanstvo) i pomogao mi je da na aerodromu Flying W, država New Jersey (pored Philadelphije), položim teorijski i letački dio ispita za američku dozvolu. Nikad neću zaboraviti taj ispit, jer je bio izuzetno težak, jer smo sve morali obaviti vrlo brzo. Od teorije na engleskom, do letenja u američkom zračnom prostoru. Da već nisam najveći dio teorije i prakse obavio u Hrvatskoj, to bi bila nemoguća misija. To cijelo iskustvo je bilo toliko nabijeno emocijama, uzbuđenjima, čudnim letovima, novim informacijama i iskustvima, da mi se danas čini kao jedan vrlo veliki san. Rado bih jednog dana ponovno svratio na Flying W, mali krasni betonski aerodrom, na kojem sam vidio kako lete Amerikanci, kako oni doživljavaju letenje. Iako u osnovi se sve svodi na isto, vrlo su velike razlike u letačkom svjetonazoru Amerikanaca i Europljana. Amerikanci letenje doživljavaju puno, puno drugačije, liberalnije, ali ne na štetu sigurnosti. Meni se sviđa taj koncept. Uostalom, pa oni su izmislili moderno letenje. Tako da sam danas ponosni vlasnik i američke pilotske dozvole. I tada sam čuo od američkog ispitivača, vrlo iskusnog pilota airlinera, da iskustvo govori da se pravim iskusnim pilotom ne možeš zvati prije 700 sati samostalnog leta. Ja danas imam skoro 720 sati i 1361 slijetanje. Za hrvatske prilike puno.

I ono što najviše želim u budućnosti jest da me posluži zdravlje. Jer jedan od uvjeta za produženje dozvole je zdravstvena sposobnost, koju moram provjeravati svakih 12 mjeseci. Mislim da bi mi vrlo teško palo da izgubim dozvolu. Držim da bih osiromašio više nego da mi netko uzme ogromne novce. Jer se gušt letenja ne da kupiti nikakvim novcima. Biti pilot je i u tome privilegij. U zemlji, kakva je Hrvatska, gotovo se sve može kupiti novcem. Sposobnosti ovdje ne igraju preveliku ulogu, ako imaš dobrog rođaka ili dovoljno novaca. Ali pilot možeš biti samo ako si za to sposoban. A onda tek dolazi novac. Znam puno pilota koji s vrlo malo novaca lete i uživaju u visinama. Tu su na prvom mjestu motorni zmajevi koji su dušu dali za polagano i sigurno letenje na friškom zraku.

Dakle, letjeti se može na milijune načina. No, svaki od njih ima svoje posebnosti. Često puta neugodne, ali najčešće ugodne. To govorim upravo onima koji iz ovog našeg serijala zaključuju da je letenje više-manje neugodna stvar i da ga treba izbjegavati. Ne, ja sam samo htio pojedinim crticama iz vlastitog iskustva pokazati svo bogatstvo letenja. Radi zanimljivosti sam često spomenuo one neugodne trenutke. No, njih je u stvarnosti ipak jako malo, ali nema ni jedne ljudske aktivnosti u kojoj nema neugodnih situacija. A avijaciji se one samo puno jače doživljavaju. Dokaz tome jest da vijest u kojoj se govori o odronu zemlje u kojem je poginulo 2000 ljudi ostane potpuno nezapažena, ali gotovo svaki pad zrakoplova izazove veliku pažnju i komentare.

Iskreno se nadam da sam većini čitatelja bio zanimljiv. Da sam uspio dočarati jednu specifičnu atmosferu takvih putovanja, njihovu ljepotu, njihove čari i adrenalinske šokove. Kao što sam već spomenuo, držim se vrlo privilegiranim da mi je to od Boga, sudbine (ili kako god hoćete) dozvoljeno. I zbog toga sam na tome silno zahvalan.

Naravno, s nadom da tu nije kraj. Da ću vam moći pričati o novim avanturama i novim druženjima s najboljim avionom na svijetu, s Cessnom.