Vilko Marković
Druženje s Cessnom
Četvrti dio Grčka 2009.
Očaran putovanjem po grčkim otocima prije dvije godine, ovog srpnja krećemo na nešto izmijenjenu rutu moja žena i ja. Preletjeli smo više od 16 sati leta (Slika 89). Sletjeli na 11 stranih aerodroma i posjetili 7 grčkih otoka (Slika 90). Da mi je netko samo prije par godina rekao da će mi sudbina omogućiti da posjetim toliko bajkovitih mjesta, vjerojatno mu ne bih povjerovao. Znam da su grčki otoci mitska mjesta mnogim ljudima. Lijepi su kao i naši. Ali su grčki otoci utisnuti u kolektivnu memoriju čovječanstva po dubokim povijesnim korijenim. Na mnogima od njih su se odigrali mitološki događaji, vezani za grčke bogove i junake. Na njima su živjeli najveći mislioci antike. Posjet grčkim otocima je vrlo kompleksna operacija, jer ovamo se može doći zbog čistog užitka lješkarenja na toplom suncu i moru, a s druge strane je i spomenuta činjenica da na svakom koraku naiđeš na nešto što je i danas dio svakodnevice, ali potječe iz antičkih davnina. Za ilustraciju bih samo spomenuo posjet prekrasnom otoku Samosu i činjenici da je na njemu rođen Pitagora (Slika 91) i da je ovdje otkrio elementarni geometrijski poučak. Milijuni se i dans njime koriste („kvadrat nad hipotenuzom, jednak je zboju kvadrata nad obje katete“) (Slika 92), ali vrlo malo ljudi zna gdje je otkriven i zapisan. A kad imaš priliku prošetati mjestom otkrića, tada je osobna ispunjenost potpuna.
Putovanje smo započeli 21.7. i završili 30.7. u Nišu. Zagreb-Niš se leti 02:45 i nema nekih problema ni s Bosancima, ni sa Srbima na 5.000 feeta. Od Niša opet preko južnosrpskih i makedonskih planina se leti do Soluna (01:46). I već prvo ugodno iznenađenje. Sve ide vrlo brzo (osim dotakanja goriva), a besplatan je i landing i handling. Grčka je vlada oslobodila generalnu avijaciju ovih daća, pa su nam tako troškovi znatno pali tijekom cijelog putovanja.
Slijedi prva otočka ruta do otoka Skiathosa (LGSK) (0:53) (Slika 93). I ovdje se vidi da je aerodrom smješten na jednoj prevlaci između dvije morske obale i gotovo je u centru grada (Slika 94). Skiathos je mondeni otok, prepun turista, pogotovo navečer (Slika 95). Vrlo je privlačan Srbima. Priroda je očaravajuća. Pogotovo oko prirodnog rezervata ptica Koukounaries. Otok je relativno mali, ali je prepun vila okruženih mediteranskim biljnim svijetom. Sam centar gradića Skithosa je izuzetno simpatičan i atraktivan, prepun dućana, šetnica, plaža, restauranata i kafića (Slika 96). Navečer se teško prolazi u gužvi turista. Ali sve to ima šarma.
Navečer pregledavam meto prognozu za otok Mykonos. Vjetar 25 čvorova, na udare do 35. Odjednom mi naraste knedla u grlu. Pa to je koma. Ujutro letimo prema Mykonosu (LGMK) (01:12). Jaki vjetar u leđa i pogled na namreškano more ispod nas. Letimo uz istočnu obalu otoka Eubeje, Androsa i Tinosa. Tu se već vide prekrasni obrisi grčke razvedene obale. Sve prepuno plaža, malih naselja, jedrilica i motornih brodova na otvorenom moru, kao i skrivenih u zaljevima. To nas strašno podsjeća na naše dalmatinske otoke.
Na aerodromu Mykonos gužva u prilazu. Kontrolor me požuruje da preletim downwind piste i sletim iz kontra pravca. Meni knedla i dalje u grlu, jer vidim na monitoru GARMINA da je vjetar izuzetno jak. Prilaz pisti 34, već pred samo slijetanje jaki udar vjetra. Uzbuđenje na vrhuncu. I onda stop. Ne sjećam se kad smo se tako brzo zaustavili zbog nosnog vjetra čim smo dotaknuli beton. Na stajanci smo okrenuti bočno od vjetra i imamo dojam da će nas odnijeti (Slika 97).
No, sve smo brzo zaboravili zahvaljujući ljepotama Mykonosa, a pogotovo hotela u kojem smo odsjeli. Hotel je koncipiran kao grčko selo s manjim objektima (Slika 98) i bazenom na terasi s koje puca pogled na stari Mykonos. Kad pripeče i kad se odmaraš od razgledavanja nema ljepšeg načina od bazena i lijepih ležaljki s pogledom (Slika 99).
Cijelo poslijepodne smo šetali starim dijelom grada, prepoznatljivog po mlinovima-vjetrenjačama (Slika 100). Bjelina kuća, šareno obojeni nogostupi uskih uličica, bezbroj crkvica i ogromni grmovi bugenvile čine taj dio svijeta očaravajućim (Slika 101).
Već smo prije odlučili da ćemo na Mykonosu ostati dvije noći, jer smo znali da ćemo drugi dan brodom otići na izlet do nadaleko poznatog otoka Delosa (Slika 102), koji je vrlo blizu Mykonosa. Delos je u antici bio Grcima iznimno važan, jer je prema legendi ovdje rođen bog Apolon (Slika 103). A kasnije je bio velik trgovački grad i svetište. Mnogi će se od vas sjetiti Delosa kad negdje ugledaju slike vitkih mramornih lavova, čiji se prekrasni ostaci mogu vidjeti i danas (Slika 104).
Do Naxosa (LGNX) nam treba samo 15 minuta. Tu trebamo taxi do nekadašnjeg antičko-bizantsko-venecijanskog grada (Slika 105). I Naxos će mnoge od naših čitatelja podsjetiti na operu Richarda Straussa „Arijadna na Naxosu“. S obzirom na svrhu ovog putopisa moram spomenuti antičku „Portaru“ (Slika 106), odnosno veličanstvene ostatke nikad dovršenog antičkog hrama na otočiću (danas poluotok) pored grada. Kažu da su ga stari Grci iz Naxsosa uspjeli dovršiti, bio bi to najveći antički hram(Slika 107).
I onda opet legendarni Santorini (LGSR) (0:25). I tu je gužva u zraku, ali sve prolazi savršeno.
S obzirom da smo i ovdje ostali skoro tri dana (dvije noći), imali smo vremena za obilazak cijelog otoka, koji se zapravo sastoji više-manje od kaldere (Slika 108). Sama spoznaja da je otok eksplodirao prije 3500 godina, ulijeva veliko strahopoštovanje, koje je ponekad izraženo i kroz šalu: „Pa neće valjda ponovno eksplodirati sad kad smo mi tu“. Gledao sam jedan dokumentarac koji je najavljivao ponovnu eksploziju Santorinija.
No, razgled na quadu je više nego zanimljiv (Slika 109). Mala otočka sela prepuna turističkih zanimljivosti, vrtovi puni voća i povrća koje raste na crnoj vulkanskoj prašini (Slika 110). Grad Fira je visoko urbanizirani kontrast, prepun luksuznih hotela, barova i milijun mjesta na kojima možete potrošiti novac bez velike grižnje savjesti (Slika 111). (Barem do povratka kući). U svojoj specifičnoj ljepoti, Santorini je zasigurno nešto što ne možeš pomiješati ni sa jednom destinacijom.
Put nas dalje vodi prema otoku Samosu (LGSK) (01:07), koji se smjestio uz samu tursku obalu. Prelijećemo pored zanimljivog otoka Amorgosa. Jedino s mora i iz zraka se može vidjeti njegov neobični manastir, smješten na južnim okomitim liticama otoka (Slika 112). Prag piste u Samosu je odmah do plaže prepune turista, tako da oni mogu inspicirati stajni trap svakog aviona (Slika 113).
Već sam spomenuo ime Pitagore (Slika 114) i po njemu nazvanog grada Pitagoriona (Slika 115). U antici je ovdje izgrađen podzemni vodovod, koji i danas začuđuje svojim ingenioznim inženjerskim rješenjima. Ušli smo u uski tunel vodovoda, koji je danas turistička atrakcija (Slika 116).
Slijedeći otok je Chios (LGHI) (0:38). Tipični egejski otok, također uz samu tursku obalu (Slika 117). Ovdje smo si iznajmili mali Suzuki, jer je Chios ipak prevelik za quad ili moped. Tu razgledavamo drveće (Slika 118) iz kojeg curi smola mastika, koja se upotrebljava u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji. Zanimljivo je kako je skupljaju ispod niskih krošnji po podu prekrivenom bijelim vapnom. Južni dio otoka ili Mastichochoria je pun nasada mastike, ali i slikovitih sela Pyrgi (Slika 119), Mesta (Slika 120), Emporio (Slika 121) i ostalih, koji očaravaju svaki na svoj poseban način. Svako od tih sela je živjelo nekim svojim tradicionalnim životom, koji je omogućio da ostanu gotovo nedirnuta modernim, koji puta destruktivnim promjenama.
I tu je bio kraj našem intenzivnom istraživanju. Propustili smo puno toga. Ali neka. Valjda samo Japanci moraju vidjeti svaku crkvu, svaki muzej, svaku galeriju, svaku poznatu zgradu i svaki spomenik. Mi smo ostavili dovoljno iza sebe da opet jednog dana navratimo, sada već u nama poznate krajeve i da opet otkrijemo nešto novo. Budući da se bavimo turizmom, puno smo puta čuli izreku poput ove: „Pa što ću opet u Budimpeštu. Tamo sam već bio“. Namjerno sam u ovom kontkestu spomenuo Budimpeštu, jer meni ona počinje nedostajati ako je koju godinu ne posjetim. I uvijek mi je prekrasna i uvijek otkrijem nešto novo. U Grčkoj mi je jedino žao što ne poznajem grčki jezik. Mislim da bi doživljaj bio tada potpun.
S Chiosa smo odletjeli natrag na Skiathos. Tu smo, kao što rekoh, već doma. Predivan otok. Nakon Soluna letimo za Skoplje. Ali, i tu smo doma (Slika 122). Nema mi Koste, pa sami uživamo u gradu. Vesna nije bila već dugo u Skoplju, ali ja se ovdje stvarno dobro osjećam.
Opet preko Niša, pa do Zagreba. Familija se konačno gotovo istog trena sastaje doma. Djeca su se upravo vratili s puta po Bugarskoj i Rumunjskoj (Slika 123). Imamo si zaista puno toga za pripovijedati.
Ovo putovanje držim jednom od par svojih najvećih životnih privilegija. Nema ih previše, ali su mi zato vrlo važne. I zbog toga o tome samo toliko.
Genk Zwartberg (EBZW)
Polovica kolovoza 2009. nas je odvela na put u Prag, a potom u Belgiju. U Prag smo otišli na krstitke našeg kumčeta Ondřeja Boučeka, malog smiješnog Čeho-Hrvata (Slika 124), koji je navršio tek par mjeseci života. A priča o Ondřeju je malo dugačka, smiješna i zanimljiva, ali nemamo baš vremena za priču. Jedino ću spomenuti da je i Ondřej djelomično produkt avijacije, ali malo u zamršenim putovima.
S praškog aerodroma Vodochody (LKVO) letimo prema Belgiji, u grad Genk (EBZW) (03:48). To mi je do dana današnjeg najduži let s Cessnom. A odužio se i u prenesenom smislu, jer smo cijelo vrijeme letjeli po lošem, kišovitom i oblačnom vremenu. Cijelu Njemačku smo preletjeli relativno nisko i stalnu ulazili i izlazili iz oblaka. Letjeli smo uz pomoć autopilota, jer je bilo nemoguće obilaziti sve te kišne, tmurne oblake. Kelnski aerodrom smo obišli s južne strane, a pistu u Maastrichtu smo nadletjeli po sredini.
U Genku nas čeka Alfons Peeters, naš dobrar prijatelj, koji je godinama sa svojom ženom Janin živio u Ivaniću (i Kloštru), te vodio zakladu ASB. Mnogi će se Ivanićani sjetiti simpatične gospođe (koja je govorila hrvatski) i visokog sijedog gospodina s cigarom (Slika 125). Nekadašnji pukovnik belgijske vojske je zadnje dane u Zagrebu proveo u predstavništvu Europske unije, a bio je i savjetnik našem ministru Čačiću.
Kod Peetersa smo ostali pet dana (Slika 126). Bili su savršeni domaćini, jer smo svakog dana bili na nekakvim izletima po Belgiji, a navratili smo i u susjedni Maastricht, u Nizozemskoj (Slika 127). Ne trebam ni spominjati izlet u Bruxelles (Slika 128). Ali najdojmiljiviji su bili posjeti starom gradu Bruggeu (Slika 129) i poznatom morskom ljetovalištu Knokke (Slika 130). Makar je more sasvim drugačije od našeg, Belgijanci su izgradili ljetovalište visokih standarda. Na tom mjestu možete vidjeti najluksuznije kuće, naluksuznije vile, najluksuznije dućane i najluksuznije automobile. Tu se odmara krema belgijskog društva (Slika 131).
Na provratku smo odletjeli najprije do Linza (LOWL) (03:25) (Slika 132), a potom za Zagreb.
Do kraja godine se letjelo i na Balaton, Varaždin, Vinkovce itd., ali su to bile već kraće rute.
Umjesto zaključka
I možda na kraju riječ-dvije o tome kako je sve počelo. A u tim počecima sam posebno zahvalan trojici ljudi, koji su me svaki na svoj način zarazili i naučili puno toga o avijaciji. Poimence su to Tomislav Presečan, Miroslav Nessek i Marijan Picak.
Tu je prvi Tomica Presečan. Na njega me je uputio njegov otac Mato, tada član Poslovnog kluba i vlasnik malog ultra-lighta Storch, 9A-UCV. Tomica i ja smo počeli letjeti 18.9.1999. To su bile prve lekcije i prva zračna iskustva. Već 12.10. te iste godine, nakon 11:45 sati leta sam laširao. Svako je laširanje veliki doživljaj za pilota i instruktora. Ja se baš ne sjećam detalja, jer sam očito bio itekako okupiran drugim stvarima.
I tada je krenulo. Ubrzo sam shvatio da želim puno više, pa sam se upisao u pilotsku školu aerokluba „Zagreb“. U jednom sam trenutku htio odustati zbog nekih zdravstvenih problema, ali me je u tome spriječio Miroslav Nessek i na silu uključio u školu. Još dan-danas se Nessek toga sjeti i podsjeti me da sam njemu dužan što sam u avijaciji. Sredinom 2001. počelo je moje službeno školovanje za PPL-dozvolu. I to na staroj Cessni 150, 9A-CDH, s instruktorom Marijanom Picakom. Marijan, bivši vojni pilot, mi je jednim vrlo smirenim načinom pokazao mnogo tajni letenja i naučio što je to avijacija. I puno godina iza toga sam koristio Marijanovo iskustvo. Zajedno s učenjem teorije kod Božidara Di Giorgia (Slika 133) išlo je i letenje. Ispit sam polagao nakon više od godinu dana školovanja, 30.rujna 2002. Sa mnom u avionu je bio ispitivač Miljenko Miki Bartolić, danas nažalost pokojni. Miki je bio jedan od četvorice unesrećenih na Velebitu. Tada sam imao već više od 74 sata leta.
U Hradec Kralove, u Češkoj, sam te iste godine kupio Stinga, 9A-UIT, prekrasni, mali, vižlasti ultra-light. To je bila igračka za kojekakve zračne poluakrobacije, vrlo često na granici dozvoljenog. Letenje s takvim avionom je letenje. S velikom Cessnom je to više putovanje. U tri i pol godine sam sa Stingom naletio 296 sati.
I tada sam se zaželio nečega većeg, četverosjeda, za cijelu familiju, ili prijatelje. Jer u Stingu sjedi pilot i još samo jedan putnik, a u Cessni pilot i tri putnika. I tada smo Tomica i ja pronašli novu Cessnu u Hamburgu. Nakon niza problema i zamršenih situacija, Cessna slijeće na Pleso u listopada 2006. i dobiva registraciju 9A-DEE. Od tada do danas (sredina kolovoza 2010. godine) sam na njoj naletio 333 sata i imao 420 slijetanja.
U međuvremenu sam 2006.godine, zajedno s prijateljem Ivanom Jaklencem bio u Sjedinjenim državama. Ivan je američki instruktor letenja (a ima i američko državljanstvo) i pomogao mi je da na aerodromu Flying W, država New Jersey (pored Philadelphije), položim teorijski i letački dio ispita za američku dozvolu. Nikad neću zaboraviti taj ispit, jer je bio izuzetno težak, jer smo sve morali obaviti vrlo brzo. Od teorije na engleskom, do letenja u američkom zračnom prostoru. Da već nisam najveći dio teorije i prakse obavio u Hrvatskoj, to bi bila nemoguća misija. To cijelo iskustvo je bilo toliko nabijeno emocijama, uzbuđenjima, čudnim letovima, novim informacijama i iskustvima, da mi se danas čini kao jedan vrlo veliki san. Rado bih jednog dana ponovno svratio na Flying W, mali krasni betonski aerodrom, na kojem sam vidio kako lete Amerikanci, kako oni doživljavaju letenje. Iako u osnovi se sve svodi na isto, vrlo su velike razlike u letačkom svjetonazoru Amerikanaca i Europljana. Amerikanci letenje doživljavaju puno, puno drugačije, liberalnije, ali ne na štetu sigurnosti. Meni se sviđa taj koncept. Uostalom, pa oni su izmislili moderno letenje. Tako da sam danas ponosni vlasnik i američke pilotske dozvole. I tada sam čuo od američkog ispitivača, vrlo iskusnog pilota airlinera, da iskustvo govori da se pravim iskusnim pilotom ne možeš zvati prije 700 sati samostalnog leta. Ja danas imam skoro 720 sati i 1361 slijetanje. Za hrvatske prilike puno.
I ono što najviše želim u budućnosti jest da me posluži zdravlje. Jer jedan od uvjeta za produženje dozvole je zdravstvena sposobnost, koju moram provjeravati svakih 12 mjeseci. Mislim da bi mi vrlo teško palo da izgubim dozvolu. Držim da bih osiromašio više nego da mi netko uzme ogromne novce. Jer se gušt letenja ne da kupiti nikakvim novcima. Biti pilot je i u tome privilegij. U zemlji, kakva je Hrvatska, gotovo se sve može kupiti novcem. Sposobnosti ovdje ne igraju preveliku ulogu, ako imaš dobrog rođaka ili dovoljno novaca. Ali pilot možeš biti samo ako si za to sposoban. A onda tek dolazi novac. Znam puno pilota koji s vrlo malo novaca lete i uživaju u visinama. Tu su na prvom mjestu motorni zmajevi koji su dušu dali za polagano i sigurno letenje na friškom zraku.
Dakle, letjeti se može na milijune načina. No, svaki od njih ima svoje posebnosti. Često puta neugodne, ali najčešće ugodne. To govorim upravo onima koji iz ovog našeg serijala zaključuju da je letenje više-manje neugodna stvar i da ga treba izbjegavati. Ne, ja sam samo htio pojedinim crticama iz vlastitog iskustva pokazati svo bogatstvo letenja. Radi zanimljivosti sam često spomenuo one neugodne trenutke. No, njih je u stvarnosti ipak jako malo, ali nema ni jedne ljudske aktivnosti u kojoj nema neugodnih situacija. A avijaciji se one samo puno jače doživljavaju. Dokaz tome jest da vijest u kojoj se govori o odronu zemlje u kojem je poginulo 2000 ljudi ostane potpuno nezapažena, ali gotovo svaki pad zrakoplova izazove veliku pažnju i komentare.
Iskreno se nadam da sam većini čitatelja bio zanimljiv. Da sam uspio dočarati jednu specifičnu atmosferu takvih putovanja, njihovu ljepotu, njihove čari i adrenalinske šokove. Kao što sam već spomenuo, držim se vrlo privilegiranim da mi je to od Boga, sudbine (ili kako god hoćete) dozvoljeno. I zbog toga sam na tome silno zahvalan.
Naravno, s nadom da tu nije kraj. Da ću vam moći pričati o novim avanturama i novim druženjima s najboljim avionom na svijetu, s Cessnom.
