Sij 21 2008

Marijan Serdar na aeroralyu

Objavljeno u: Izdvojeno, Putopisi

Aerorely u travnju

14.01.2008.

Svake godine aeroklub Bjelovar organizira aeroraly u trajanju od nekoliko dana , a ruta 2007. vodila je od Bjelovara – Varaždina – Nedelišća – Čakovca – Preloga – Koprivnice – Bazja – Osijeka – Čepina – Borova – Vinkovaca – Pleternice – Daruvara – Bjelovar. Učestvovalo je 11 motornih zmajeva i 2 ultralaka aviona , a među njima i naš tajnik Marijan Serdar sa svojim Bagalinijem.
Izazov letenja na takvoj zahtjevnoj ruti prikazan je izvatkom iz Marijanovog dnevnika. Tekst je zbog toga u prvom licu jednine i necenzuriran kako bi čitalac mogao što vjernije zamisliti sve situacije  koje pilot ultralake letjelice mora savladati kako bi rutu uspješno priveo kraju.
Još jedanput čestitamo Marijanu i zahvala i ovim putem što je svoju intimu podijelio s nama i milionima surfera širom world wide weba.

6.6.2007.srijeda
-eto u razgovoru, predvećer, Dragec Mužek bubne da Bjelovarci u petak idu na aerorally. Pomalo iznenađeno odmah mi prostruji glavom misao : A jebate da sam znal i ja bi išao-e jebiga sad.

7.6.2007. četvrtak
-prijepodne dođe Dragec u klupski kontejner , te brbljamo o koječemu ,o tome što sam napravio na klupskom Fergusonu itd itd , da bi nakon nekoliko rečenica opet završili na tome kako lijepo Bjelovarci idu uživati tri dana, a mi se ovdje omuhavamo. Upita mene Dragec jesam li slobodan za vikend i započne me nagovarati da i ja krenem s njima. Nakon dugog perioda od cirka 20 sekundi nagovori on mene i već rade mobiteli. Zovemo Vladu Jaseka predsjednika aerokluba Bjelovar i vrlo brzo pada dogovor da idem i ja s njima.
-a onda gužva pripremanja-poslijepodne odoh na Zvekovec i isprobavam ranac i vreću za spavanje montirati na Bagalinija, a Ištvanić konačno donese kacigu sa ugrađenim slušalicama i mikrofonom, pa se probava radiostanica. Napravim 3 kratka leta po 6 minuta, a rezultati katastrofa. Ranac i vreća , kako god da ih montiram smetaju Bagiju i on jedva penje. O radiostanici da i ne govorim. Jednostavno se ne čuje, predaja krči, a prijem slabašan. Problem je neadekvatna antena. Po povratku doma skoknem po klupsku antenu, a montirat ću je ujutro prije polaska. Pred spavanje osjetih val uzbuđenja i euforije zbog sutrašnjeg polaska, a avion jedva da je i pregledan, no bitno je da je oprema sva spremna, a ostalo ćemo rješavati sutra.

8.6.2007. petak
-rano buđenje, brzinsko spremanje, pa po šogora Željka i pići za Zveku (aerodrom Zvekovec). Usput kavica u Kloštru i prebrojavanje jel se što zaboravilo. Nebo namrgođeno, kiša bi mogla početi padati svaki čas.
-Zveka, mračno, montiram antenu, blato, za čas sam umazan ko prasac, vrijeme curi, kišica rominja, konačno pali i vozi.
-poletim  dobro, penjem polako, jako polako i mirno doletim na Brezovac (aerodrom Bjelovar)-putem iskušavam stanicu, ali ništa se ne događa
-sletim mirno, ugasim makinu i priđem grupi, brifing već traje

-Zvekovec—-Brezovac  za 21 minutu—–od 7.20 h do 7.41 h

-mirno slušam brifing i usput gledam dali stiže šogor Željko s autom da napunim Bagalinija s gorivom
-pale se motori…evo i Željka…nadolijevam gorivo do vrha
-palim motor i ja i krećem rulati-u slušalicama čujem Jaseka kako daje upute o redoslijedu polijetanja-rulam-treći sam u nizu-gas do daske i krenem-poletim-lagani zaokret u penjanju i u kurs za Varaždin
-vrijeme je ok-lijevo se vide crni oblaci, s desna u daljini bijeli, a ispred nas lijepo…ogledavam se ..vidim dvojicu-doktor je prvi, njega ne smijem izgubiti iz vida jer mi je on navigacija-za 15 minuta popeo sam na 300 metara-ne prepoznajem mjesta koja smo prošli tako da ću poslije na karti morati izvršiti analizu-penjem na 600 metara polako ali sigurno-okretaji 4200-4300-Bagić radi mirno i pouzdano-leti pitomo…ma gdje je taj Varaždin, pokušavam uočiti pistu kad u slušalicama čujem Vranešića kako zove kontrolu, no nitko mu ne odgovara, Nakon opetovanog poziva netko se javlja, krećemo na slijetanje, kad eto ti vraga ja previsok. Kružim da ubodem red-hop i evo me dolje-dorulam na stajanku i zgasim konje-prilazi tip s radiostanicom u društvu sa nekakvom tetom…čujem teta govori: «a šta je ovo za Boga miloga» misli na Bagalinija ili mene ha ha –izgledamo kao da smo izronili iz prvog svjetskog rata…

Brezovac –Varaždin 60 min         od 8.05 h  do 9.05 h

U Varaždinu smo ostali 20 minuta , obavili kratki brifing, pa krećemo za Nedelišće, na jedan novi aerodrom. Let je kratak, traje 5 minuta…preko jezera, pa nadlijetanje mjesta i dolje.
Zaurlaše motori, izrulavamo na pistu i polijećemo.
Zbog petljanja sa pojasom ostadoh zadnji u redoslijedu, pa imam priliku pogledati kako izgleda grupno polijetanje bjelovarske škole letenja. Dakle, iako bez prethodnog dogovora, jedan po jedan se izdvajaju iz grupe na holdingu, u točnom razmaku od 60 sekundi i kreću, bez naguravanja, bez nesporazuma, i u pravilnoj putanji napuštaju aerodrom…ma krasota za vidjeti. Pogotovo kad se radi o grupi od 11 motornih zmajeva i 1 ultralaki  zrakoplov, tj ja.
Potegnem gas i za čas sam u zraku, idem u okret, ali tak da mi žniranci tuku po grmlju…uh..jedva penjem…okrenem za 180, a krovovi kuća mi češkaju guzicu, a jezero je pred menom. Ipak nekako osvojim 50-tak metara visine i tako prejašim jezero, s knedlom u grlom…što ako motor zakašlja …ali nije, pa ubrzo nadlijećem Nedelišće , vrtim nekoliko krugova hvatajući red za slijetanje i sletim zadnji…petminutni let je potrajao.

Varaždin-Nedelišće  20 minuta  od 9.30  do 9.50

Dobrodošlica na aerodromu je izvrsna, tu su Dodleki i njihov novi avion Apolofox sa Subaru motorom…taj valjda neće zaribati. Tu je i novinarka, pa slikanje, pa brbljanje …nakon toga doručak. Kobasice, ribe, svega…Zatim brza priprema i svi u zrak, kurs za Prelog, poredak polijetanja opet bezgrješan ..divota za gledati..a moje penjanje opet kao pješke po lojtri, mic po mic. Letimo čoporativno, bez formacije, vrlo brzo smo nad Pribislavcem. Nema nikoga na aerodromu, pa samo nadletimo i idemo dalje za Prelog. Vrijeme je čudno, zrak se miješa, termika je jaka, vozim motokros po zraku, udara tako jako da mi se u glavi rađaju sumnje..stisnem zube i trpim…sajle fućkaju …odjednom pista na vidiku..kraj jezera. Prvi zmajevi već slijeću. Ja ostao dosta visoko pa među zadnjima ubodem final i ćuć  prema pisti. Zbog jake termike i vjetra prilazim sa viškom brzine, tako da sam u pridržavanju potrošio dvije trećine ogromne piste do dodira zemlje , a onda raspali po kočnicama. Jedva zaustavih, a uz put primjetih nekakvu neposlušnost u upravljanju…parkiram se i pregledavam jurilicu..nalazim da se repni kotač iskrivio i zapinje za trup. Eto još jedne brige više. Usidrim aviončić, jer vrijeme je lijepo, ali na obzoru se pojavljuju tmasti oblaci .

Nedelišće-Prelog  25 minuta  od 11.30  do 11.55

Druženje…Mađar Atila,  leti  Apolom sa  Simonini motorom, fin čovjek, začuđujuće dobro govori hrvatski. Zatim sjedamo u «Titanik» i idemo malo oploviti jezero uz aerodrom, pogledati vikendice uz obalu. Oblaci se gomilaju strahovitom brzinom, tamni val nadolazi jezerom. Brzo na obalu, pojedosmo meso s roštilja i unesemo stvari u hangar. Sa sjeveroistoka mrkli mrak, padaju prve kapi i nadolazi uragan. Shvatio sam da ne mogu ništa , nego uzmem vreću za spavanje uvučem se i predrjemam sat vremena. Kiša ne pada više i krenem obrisati avion, mokar je do kosti. Taman kad sam bio gotov eto kiše ponovo, I tako još dva sata. U sebi prebrojavam sve za i protiv i donosim odluku-Za mene je rally gotov. I suh, vako pretovaren, jedva penjem, a sad mokar…nema šanse. .Govorim svoju odluku vođi  Jaseku, a on neće ni ćuti. Govori mi da će netko uzeti dio mojih stvari. Darko Ribić ima mjesta i uzme moj ranac. I ostali raspravljaju o nastavku puta, a ja sad postanem jedan od najglasnijih da se ne odustaje. Kad mogu ja najslabiji u skupini mogu i drugi. U 18 sati pada odluka-startamo u 19 sati. U 18.50 zabruje motori..otresamo vodu  sa krila…polijećemo u 19.02…ajme polijetanja …onakav mokar, gas do jaja, odlijepio sam na pola piste i nabirao brzinu do kraja piste, palicu na sebe i skočio 20 metara gore…i tu ostao kao zabetoniran…neide gore i neide…hvata pedalj po pedalj. Svi su okrenuli prema Koprivnici, a ja nemam hrabrosti okretati tako nisko nad jezerom…ipak okrenem i ja naposljetku…ajme frke uh.
Doletimo nekako do aerodroma Danica u Koprivnici, sletimo, prestrojimo se na kraju piste i odmah u zrak jer na aerodromu nema nikoga. Pravac Gornje Bazje kod Virovitice. Vremenski uvjeti za letenje idealni, let pravi gušt…smjenjuju se meni poznata mjesta Virje, Molve, Đurđevac, postrojenja Ine, Pitomača. Motor pouzdano prede, jedino mi trnu donja tri  prsta na palici..to je posljedica moje inovacije gasa na palici..uh..zmajevi lete mirno. Ovo je već ozbiljan prelet, a mrak nezaustavljivo napreduje…bližimo se famoznom Bazju. Pista je privatna i ima prilaz samo s jedne strane…Darko Ribić je tu doma i bit ćemo njegovi gosti.
Zanimljivo kako tko sleti tako i nestane s vidika. Nakon slijetanja postane mi jasno zbog čega.
Na kraju piste se skrene u voćnjak koji vodi u dvorište. Nekolicina ljudi na dočeku, parkiram pod drvo i brzo krenem na topli gulaš dobrodošlice.

Prelog-Koprivnica-Bazje    1 sat i 30 min             od 19.02  do 20.32

Sjedamo za ogroman stol, slavonski natovaren delicijama, jedemo, pijemo, pričamo, opet počinje kiša. Premještamo stvari u hangar, tankiramo gorivo. Kiša opet, a letjelice kisnu i kisnu. Spremamo se na spavanje, razmatamo vreće i spontano se raspoređujemo…gužva je ima nas dosta na malom terenu. Spavanje je stereo…s desne strane doktor i visoki glasni hrci, a s lijeve strane je Milan sa svojim dubokim bas hrkanjem, ali nekako sam smiren i ništa mi ne smeta…prebrajam doživljeno i utonem u san.
Ujutro prvi brisnem u kupaonu, obavim jutarnju higijenu, pa doručak, kavica, kolači…priprema za najdužu etapu prema Osijeku…106 kilometara po GPS-u. Startamo u 8.00. U slušalicama čujem upute…krečem…odlijepim i stišćem zube da čim prije uhvatim visine, Penjem na 250 metara, ispred mene tri zmaja koja pratim, sve ide ko po loju, leti se mirno i s guštom…rano prijepodne je…termika samo u tragovima. Prvi zmajevi se spuštaju na neku nepoznatu pustu pistu, asfaltnu. Gume na mojem Bagaliniju nisu bogzna kaj pa slijedim jednog zmaja koji slijeće u travu pokraj piste, ali greška…uletjeh u đombe…jedva izvučem letjelicu bez oštećenja, a kasnije sam saznao da se pista zove Šljivoševci i da je zmajar koji je sletio u travu prije mene ustvari fulao pistu. Krećemo dalje, penjem polako uz lagano udaranje termike. Vidim Bizovačke Toplice, ističu se u prekrasnoj slavonskoj ravnici, još ljepšoj iz zraka. Termika pojačava, ali nekako sam već oguglao, toliko me već izudaralo da ni ne osjećam. Gledam zmaja ispred sebe…rita se ko na rodeu…u nekoliko navrata ispale su mu noge sa nogara pa je ličilo kao da gazi bicikl. Bio je to Goran.
Bagi brunda, livade i šume se smjenjuju, sela također. Odjednom u daljini pojavi se pista. Ogromna. Dolazimo ravno na nju i slijećemo u urednim razmacima. Parkiramo i sidrimo letjelice. Naš domaćin je Ivo Vdovjak. Zove nas na ručak.

Bazje-Šljivoševci-Čepin   1 sat i 41 minutu           od 8.00  do  9.41

Nakon ručka druženje sa domaćim sportskim letačima, slobodnim zmajarima i paraglajderima. Oni polijeću pomoću vitla montiranog na automobilu. Super za vidjeti. Odmor traje do 12 i 45 kad krećemo na mali prelet do Vinkovaca. Malo smo pričekali zbpg šlepanja tako da smo krenuli u 13.05. Jasek zapovijeda kreći po rulnici. Čim sam uhvatio zrak, naravno uz dozvolu tornja jer je Čepin ozbiljan aerodrom, osjetio sam da je termika  dostigla svoj maximum tako da Bagalini škrguće skupa samnom koji jedva da kontroliram situaciju. Opet vidim Gorana kako vesla nogama po zraku kao da je odlučio ubiti termiku ha ha. Za nekoliko trenutaka Vinkovci i Bosut pod nama. Okrećemo prema Županji i ugledamo lijepi uređeni aerodrom. Dočekali su nas Mijo i Milan, piće dobrodošlice, razgovor i šetnja hangarom. Gledam Tucana, Avidflyera…slijedi odmor…zavalih se pod krilo i zaspim ko gluha svinja.

Čepin-Vinkovci    35 minuta               od 13.05   do   13.37

Probudi me komešanje, slijedi pokret, vrućina je grozna, znam što me čeka u zraku, ali ne brinem previše jer sam već navikao na gombanje. Letim u trenirci i nakon pola sata trešnje evo nas u Borovu.

Vinkovci-Borovo   35 minuta           od  14.55   do  15.30

Doček je zanimljiv, ima dosta ljudi, žena, djece…svi k meni …gledaju me kao osmo svjetsko čudo, puno pitanja, piće, druženje, tuširanje, pa opet druženje i večera. Društvo je fenomenalno, veselje, smijeh i dobra vibra. Tako sam i dočekao vrijeme za počinak. Domaćin je pripremio krevete u ogromnom šatoru. Treba mi odmor jer sutra nas očekuje ozbiljno letenje.

10.06.2007. nedjelja

Svanuo je lijep, miran dan. Pala je prva jutarnja kavica i oproštajni razgovor s našim domaćinom. Pregledam Bagija i palimo motore, te letimo nazad prema Vinkovcima. Bez trunke termike letenje je mirno i pretvara se u čistu uživanciju. Disciplina i ozbiljan pristup svih učesnika kako na polijetanju, tako i u zraku, a i na slijetanju garancija su sigurnosti svih nas. Slijećemo u Vinkovcima.

Borovo-Vinkovci   30 minuta         od 7.55     do   8.25

U Vinkovcima nas čeka opet kavica, pizza i piće. Slijedi priprema za jednu od najozbiljnijih dionica, a to je ona prema Pleternici. Uskoro polijećemo i opet imam problema s penjanjem. Fali par kilowata. Ali strpljivo grabim pedalj po pedalj i krajičkom oka mjerkam planinčugu koju valja prejašiti. Procjenjujem da ću stići dovoljno popeti. Instrument pokazuje 550 metara visine i pićim po sredini Dilja. Krajolik je prekrasan i opet se osjećam kao orao, kao gospodar svega gledajući odozgo. Vodeći zmajevi počeli su se spuštati, pa i ja oborim nos dolje konstatirajući slijetanje. Evo me na majčici zemlji gdje nas čeka dobrodošlica. Čuo sa da ovdje u Pleternici ima jedan član aerokluba koji leti na Bagaliniju , pa pogledom pretražujem njihovu flotu i hop…eto ga. Hodam oko njega kao mačak oko vruće kaše, pipkam ga i ne vjerujem vlastitim očima u kakvom je savršenom stanju. Moj liči više na ratni trofej nego na avion he he, Upoznajem i vlasnika Stipu Terzića simpatičnog čovjeka sa svojih 70-tak godina koje a ne sprječavaju da bude jedan od najaktivnijih letača u Pleternici. Svaka čast. Sprema nam se ručak u mjesnom restoranu i ukrcavamo se u autobus. Ali ne bilo kakav nego starinski bus sređen kao iz filma «  ko to tamo peva « po imenu «Brzi Vinko». Oldtimer, štosno uređen, sa forunom na drva koja se stvarno i loži u slučaju hladnoće. Oduševljen busom i gala ručkom vračamo se na aerodrom. Oblaci prijete, stiže obavijest –polijećemo u 15 sati.

Vinkovci –Pleternica   1 sat i 5 minuta      od 9.10   do  10.15

Priprema za najozbiljniju dionicu koja vodi preko Papuka za Daruvar. Termika je u svojoj punoj snazi i znam šta nas čeka. Palimo motore i eto prvog problema. Doktorov zmaj neće upaliti. Nakon malo čačkanja upali i on. Krenemo i evo nas u jatu. Naravno moj stari problem sa penjanjem je prisutan. Dobro sam ga nasvirao da preskočim dalekovod u blizini piste, pa okret u pravac leta. Ali tu je brdo koje su zmajari savladali vrlo lako, ali ja ne, pa grabim uz brdo i kupim svaki metar visine koji mi ponudi termika svojim lupanjem s donje strane krila. Držim 4500 obrtaja, nemam ga šta šparati. Papuk se približava, a meni glavom prolaze misli hoću li biti dovoljno visok. Krajolik je prekrasan ali stalno ližem vrhove obonaka. Termika dosađuje, ali i pomaže. Često njezino lupanje aktivira unutarnji alarm jer me dovodi na rub izdržljivosti . Nabacuje se s menom kao s najlonskom vrećicom. Visina 600 metara. Zmajevi su iznad mene da ih jedva i vidim. Viziram vrh planine i zaključujem da nemam dovoljno visine. Penjem i stenjem i neberem jedva 700 metara. Bit će dovoljno pa držim nulu, ne penjem više, ali se držim desno od vrha planine. Pogled prema dolje je fascinantan. Kućice su sićušne, a oko mene lagana sumaglica. Termika na ovoj visini nije stalna, ali kad dohvati vadi plombe iz zuba. Smirujem sam sebe i vadim živce iz rezerve da ostanem smiren. Ugledam kamenolom Sirač , znači i Daruvar je blizu. Nakon  silne borbe sa penjanjem sad moram obrušavati da dohvatim pistu . Slijećemo na uzak pokošeni trak piste, na neuređenom, zapuštenom aerodromu. Kratki odmor i intervju i slikanje za lokalne medije. Brifing pred zadnju dionicu prema Bjelovaru.

Pleternica –Daruvar    55 minuta                od 15.15 do  16.10

Iz Daruvara polijećemo prema Bjelovaru . Dogovor je da idemo preko Draganaca i igrališta na kojem je lokalna fešta koju ćemo uveličati nadlijetanjem. Letimo zgusnuto u trojkama, blizu smo jedan drugom. Brzina je stalno oko 90 km. Nad Dragancima izvrtimo program i pravac Bjelovar. U zraku pada dogovor da se nisko nadleti pista i onda se odvaja lijevo i desno i potom slijeće. Prva dvojica su 300-tinjak metara ispred mene i pozorno pratim šta rade , te to ponovim i ja sa kolegom zmajarem. Niski prelet i odvajanje desno pa na slijetanje.
Osjetim mješavinu ponosa i oduševljenja za sebe i Bagalinija . Uspješno smo završili rally. Doček je fantastičan, pozdravi, puse, od mojih tu su supruga i sin…srce mi je kao neboder. Domaće cure plešu kan-kan, a onda svi unutra na klopu. Vlado Jasek drži slovo, svima čestita i zahvaljuje. Hvali disciplinu tokom cijelog aerorallya. Još malo brbljamo, dajem izjavu za kameru , pozdravljam ekipu i palim…idemo doma Bagi !

Daruvar-Bjelovar   55 minuta                od 17.05  do 18.00

Jedna slika govori više od stotinu riječi tako da ako pročitate tekst lako ćete se snaći sa slikama.
Letio: Marijan Serdar & Bagalini                            Pripremio: -==Cwox==-

Komentari su zatvoreni.