Ruj 11 2013

Zračna borba kraj Žutice

Objavljeno u: Zanimljivosti

Dobili smo opis zračne borbe koja se odvijala na ovim prostorima 1944. godine. Ovo je iskaz Raf-ovog pilota preveden na hrvatski.

213. Eskadrila, Biferno, Italija

Biferno, uska pista na plaži, nekoliko milja južno od Termolija na istočnoj obali Italije.

Utorak, 10. listopad, 1944.

Primio sam naređenje da obavim kratki pokusni let u trajanju od 30 minuta u sektoru A (able). Poslije ručka prebačen sam na zadatak presretanja neprijateljskih zrakoplova iznad sjeverne Jugoslavije u sektoru O (orange). Poletjeli smo u 14:30 u formaciji od 4 zrakoplova sa zapovjednikom na čelu. Preletjeli smo Jadransko more na visini od 50 stopa kako nas ne bi opazio neprijateljski radar. Nastavili smo sa niskim letom iznad kopna u raširenoj formaciji. Oko 16:00 uočili smo neprijateljski zrakoplov tipa Fiesler-167, spori avion pogodan za uznemirivanje partizana. Zapovjednik je napao prvi, no zbog prevelike brzine preletio je neprijateljski zrakoplov. Ja sam napao sljedeći. Kako bi usporio, spustio sam zakrilca za 10% i nastavio ga proganjati među drvećem, ponekad na visini od 10-20 stopa. Pogodio sam ga rafalom i počeo se dimiti. Budući da je bio puno sporiji od mene preletio sam ga i krenuo u zaokret kako bi ga mogao ponovo napasti. Dok sam se okretao njegov je stražnji mitraljezac uspio pogoditi moj zrakoplov. Istog trena je iz prednjeg rezervoara po zaslonu kabine počela curiti tekućina za hlađenje i više nisam vidio ništa. Bilo je očigledno da se neću moći vratiti u Italiju. Digao sam se na visinu od 1000 stopa kako bih mogao iskočiti prije nego što motor otkaže. Povukao sam polugu za otvaranje kabine koja se zatim otvorila nekoliko centimetara i na tom mjestu zaglavila te sam stoga bio prisiljen prinudno sletjeti. Kroz bočni prozor odabrao sam jedino pogodno polje za slijetanje. Na moju nesreću oboreni Fiesler se također nalazio na tom polju. Nisam nosio revolver budući da su nam izdali samo 6 metaka, pa sam smatrao da je od njega više brige nego koristi. Osim tog polja, okolno područje je bilo prekriveno gustom šumom. Za to vrijeme glikol je već iscurio i sada je po zaslonu kabine curilo crno ulje. Kroz bočni prozor uočio sam mali voćnjak. Budući da se motor opasno pregrijavao i prijetio zapaljenjem, odlučio sam ga ugasiti i dojedriti do voćnjaka. Propeler se zaustavio, stvarajući dodatni otpor. Shvatio sam da neću uspjeti dojedriti do voćnjaka i morao sam trenutno odlučiti da li da sletim među drveće koje nisam mogao izravno vidjeti ili da ipak pokušam dojedriti, što sa gotovo punim rezervoarom goriva i velikom količinom municije nikako nije preporučljivo. Podigao sam elevator kako bih preletio drveće. Avion je ušao u prevučeni let na visini od 50 stopa. Lijevo krilo je počelo padati, stoga sam ga punim desnim kormilom pokušao izravnati. Podigao sam elevator kako bi izravnao nos i udario u tlo repom aviona. Poklopac kabine je od udarca odletio, čuo sam strašnu buku i trenutno se onesvijestio. Osvijestio sam se sa teškim bolovima u leđima. Izvukao sam se iz prepolovljenog aviona i sakrio u grmlje. Čuo sam ostale avione iz moje eskadrile kako odlaze. Bilo mi je teško pomisliti da će oni već za nekoliko sati biti nazad u Bifernu. Nedugo zatim se oko srušenog aviona okupila skupina seljaka. Bio sam već sposoban hodati pa sam izašao iz grmlja. Kako sam bio strašno žedan, jedan od seljaka mi je dodao bocu vode. Otpio sam velik gutljaj, no to nije bila voda, već domaća šljivovica. Imao sam osjećaj da će mi se glava razletjeti. Koristeći letak na hrvatskom jeziku, koji je bio dio naše opreme, pokušao sam saznati gdje se nalaze partizani. Možda nisu razumjeli moju interpretaciju hrvatskog jezika ili jednostavno nisu znali čitati. Odlučio sam nestati odatle kako ne bih naletio na Nijemce. Do mraka sam se skrivao u kukuruzištu sa namjerom da se preko noći udaljim što je više moguće. Zbog jakih bolova nisam puno napredovao. Stigao sam do malenog sela i javio se u prvu kuću, objašnjavajući ukućanima da su mi potrebne štake za hodanje. U kući se nalazio muškarac sa svojom ženom, kćerkom i malim djetetom. Htio me je odbiti no žene su insistirale da uđem unutra. Kuća se sastojala od prizemlja i gornjeg kata. U prizemlju su bile dvije sobe, od kojih je jedna bila skladišni prostor, a u drugoj su se nalazile dvije krave. Životni prostor se nalazio na katu. Upravo su pomuzli kravu pa su mi dali da pijem mlijeka iz kante. Odveli su me gore i polegli u krevet u obliku kutije, sa madracem i prekrivačem od perja. U velikim bolovima proveo sam noć bez sna. Pokušao sam si dati injekciju morfija, no budući da je bila vrlo stara nisam je uspio otvoriti.

Srijeda, 11. listopad, 1944.

U zoru mi je muškarac objasnio da želi da ustanem i pratim ga dolje u skladišnu prostoriju, gdje su drvene podnice bile odmaknute i zemlja ispod njih iskopana.  Muškarac mi je pokazao da legnem u rupu, nakon čega je vratio podnice i prekrio ih sa žitom ili sijenom. Čuo sam ga kako vuče plug ili nešto slično i stavlja ga preko podnica iznad mene. Nije bilo mjesta za micanje i osjećao sam se kao u grobu. Uskoro su stigli Nijemci i pretražili okolno područje. Čuo sam ih kako hodaju okolo i pomiču sijeno, no na sreću nisu dizali podnice. Uskoro su otišli. Počeo sam se pitati hoću li ikada izaći iz te rupe. Tek kasno popodne su se podnice odmaknule i pomogli su mi da izađem van. Odveli su me do kola koja su bila privezena do samih vrata prostorije. Muškarac mi je pokazao da legnem na dno kola i prekrio me sijenom. Kćerka je sa djetetom sjela na vozačko mjesto i krenuli smo. Vozili smo se sat ili dva (ručni sat mi je bio razbijen pri slijetanju). Zaustavila nas je njemačka patrola, no nisu bili sumnjičavi i dozvolili su nam da nastavimo. Oko 5 ili 6 popodne došli smo do šume. Djevojka, čije ime nisam znao (namjerno nisam želio znati imena ljudi i mjesta, kao ih u slučaju zarobljavanja ne bih mogao otkriti), mi je objasnila da smo došli do kraja puta te da se sakrijem u šumu i čekam partizane. Nisam joj imao što dati, no željela je moju zviždaljku za dijete, koju sam joj drage volje darovao. Nakon toga je otišla. Sakrio sam se u šumi, blizu staze. Nakon sat vremena čuo sam korake i približila se skupina naoružanih ljudi sa crvenim zvijezdama na kapama. U Jugoslaviji su djelovali partizani, uglavnom komunisti, zatim četnici, koji su prvi formirali skupine otpora od kojih neke još djeluju dok su druge odustale zbog nedostatka podrške i sada surađuju sa Nijemcima, te konačno ustaše, opaka skupina koja radi za Nijemce i bog ti pomogao ako padneš u njihove ruke. Izašao sam iz svog skrovišta na što su se partizani iznenadili i skoro me upucali. No kada su vidjeli moje letačko odijelo shvatili su da sam prizemljeni pilot i dopustili mi da se pridružim njihovoj skupini. Pratili smo stazu do rijeke na kojoj se nalazio drveni čamac kojim smo prešli na drugu stranu. Ubrzo smo stigli do velikog seoskog imanja na kojem se nalazilo još partizana, na čelu sa doktorom u talijanskoj uniformi. Partizani su bili šarena skupina muškaraca i žena odjevenih u raznovrsne uniforme, uključujući i nekoliko britanskih. Jedan mještanin, Nikola Butski, bio je u SAD-u u ranim 20-ima i govorio je engleski sa teškim američkim naglaskom, koristeći se svim kolokvijalizmima iz ranih gangsterskih filmova. Prenoćili smo na farmi.

Četvrtak, 12. listopad, 1944.

Ujutro je stiglo još partizana sa ranjenim muškarcem. Nabavili su konja i kola, smjestili ranjenika u njih i krenuli smo dalje. Nisam mogao pratiti skupinu stoga su i mene  smjestili u kola sa ranjenim partizanom. Putovali smo cijeli dan kako bi stigli do štale pretvorene u provizornu bolnicu sa dvadesetak ranjenih partizana i nekoliko žena u funkciji medicinskih sestara. Nisu imale nikakvih medicinskih zaliha kojima bi mogle ranjenike liječiti.

Petak, 13. listopad, 1944.

Jedan od partizana me je tupom britvom obrijao u hladnoj vodi. Pitao sam se koliko je njemačkih grla njome prerezao. U svakom slučaju osjećao sam se malo čišće.  Preko doktora me je pitao da li je istina da mi primamo plaću, na što sam mu potvrdno odgovorio. Na to mi je rekao da nije potrebno primati plaću da bi se borio za svoju domovinu, već da je to čast. Osjećao sam se poniženo.  Putovali smo cijeli dan. Znakovnim jezikom sam jednog partizana pitao koliko daleko ćemo danas putovati, na što mi je pokazao na svoju lulu i ispružio deset prstiju dvaput, što sam shvatio kao 15 milja. Doktor više nije bio s nama, no prije nego što je otišao rekao mi je da ćemo morati prijeći dobro čuvanu željezničku prugu. Cijeli dan smo putovali poljima i šumom. Oko 23:00 krenuli smo iz šume prema željezničkom nasipu, sa izviđačima na čelu. Naišli smo na njemačku patrolu sa kojom smo razmijenili vatru, no budući da su bili brojčano nadmoćniji, povukli smo se i prenoćili u šumi.

Subota, 14. listopad, 1944.

Cijeli dan smo se sakrivali u šumi. Po noći smo ponovo prišli željeznici, predvođeni izviđačima. Nismo naišli na patrolu, pa smo bez otpora prešli prugu. Nakon nekoliko sati putovanja, noć smo proveli u jednoj štali. Partizani su pribavili nešto malo hrane u obliku rijetke juhe. Sjećam se da sam u juhi vidio čeljusnu kost sa zubima, a samo nebo zna od koje životinje. To mi je bio prvi obrok od utorka.

Nedjelja, 15. listopad, 1944.

Naišli smo na skupinu bosonogih seoskih djevojaka u narodnim nošnjama. U rukama su nosile cipele kako ih ne bi uprljale na putu do crkve koja nalazila na obližnjem brežuljku. Čuli smo zvona koja pozivaju na misu. Cijeli dan smo putovali i prošli kroz selo koje su Nijemci spalili iz odmazde, a samo nebo zna što se desilo sa seljanima. Čuli smo zvuk aviona i maknuli se s puta te sakrili u šumu. Dva zrakoplova tipa Hs-125 su preletjela na visini od 100 stopa no nisu nas vidjeli. Prešli smo rijeku na splavi i prenoćili sakriveni u šumi.

Ponedjeljak, 16. listopad, 1944.

Putovali smo cijeli dan a da nismo vidjeli ni ljudi ni sela. Jedan me je partizan znakovima pitao želim li cigaretu. Kimnuo sam glavom na što je iz džepa izvukao stare novine i otrgnuo komadić. Zatim je izvadio nekakvo suho lišće, vjerojatno domaći duhan, zamotao cigaretu, polizao rub i pružio mi je. Bila je užasna. Ponovo smo spavali u šumi. Netko mi je dao nekoliko malih jabuka, koje su, uz mlijeko i juhu, bile sve što sam taj tjedan pojeo, a i partizani isto tako.

Utorak, 17. listopad, 1944.

U zoru smo krenuli dalje. Rano prije podne čuli smo zvuk motornog vozila pa smo u žurbi pobjegli sa ceste i sakrili se u žbunju. Na moje veliko iznenađenje bio je to džip sa dvojicom momaka u uniformama britanskog SAS-a (Special Air Service). Prošli su pored nas prije nego smo uspjeli privući njihovu pozornost. Dva sata kasnije ponovo smo naišli na njih, dok su popravljali probušenu gumu. Bili su isto iznenađeni kao i mi. Partizani su me predali Britancima, srdačno se oprostili i otišli. Nakon što smo promijenili kotač krenuli smo dalje i nakon nekih 10 milja stigli u kamp britanske vojne misije pod zapovjedništvom pukovnika Randolpha Churchilla, sina Winstona Churchilla. Budući da je u mom Mustangu pod jakim suncem bilo izrazito vruće, kada su me oborili bio sam obučen u kratke hlače i pamučni letački kaput pa mi je noću bilo izrazito hladno. Pukovnik je vidio da sam slabo odjeven pa je svome pomoćniku naredio da mi da jednu od svojih košulja. Saznavši da cijeli tjedan nisam gotovo ništa jeo, naložio je osoblju da me nahrane. Dali su mi dvije kobasice i nešto konzerviranog krumpira, no zbog jakih bolova u leđima nisam bio previše gladan. Pukovnik mi je rekao da imam sreće što sam stigao baš taj dan, budući da očekuju dolazak opskrbnog aviona, kojim će me, zajedno sa skupinom ranjenika, prebaciti nazad. Iz Italije je djelovala malena eskadrila RAF-ovih i ruskih aviona tipa DC-3, koja je održavala opskrbne rute između Italije i Rusije, noseći ratni materijal partizanima i prevozeći njihove ranjenike i oficire u Rusiju. Smatram da su oficiri išli u Rusiju na političku indoktrinaciju. Drago mi je što je moj let išao iz Rusije a ne u obrnutom smjeru, budući da nisam imao želju pristupiti Crvenoj Armiji. Po noći smo krenuli prema pisti. Bilo je toliko mračno da sam mogao vidjeti uniformu no ne i lice čovjeka pored sebe, budući da se radilo o crnom pilotu koji je poput mene bio oboren. Poručnik Green je bio te sreće da je uspio iskočiti iz aviona i spustiti se među partizane. Iza ponoći čuli smo zvuk aviona i zapalili nekoliko signalnih baklji. Ruski DC-3 je sletio i iskrcao nekoliko Rusa i partizana. U blizini se nalazila i ruska misija. Ruskom pilotu se nije svidjela pomisao da prevozi zapadnjačko osoblje i pristao je tak nakon prijetnji britanskog oficira. Avion je imao dva ogromna rezervoara goriva u trupu, uz uobičajene rezervoare u krilima. Pomislio sam kako bi jedan zapaljivi metak bio dovoljan da sve eksplodira poput bombe. Poletjeli smo i nakon neuzbudljivog leta stigli u Napulj prije zore. Poručnika Greena su dočekali pripadnici Američke vojske. Mene su predali RAF-ovim policajcima koji su me poveli u razgledavanje Napulja, budući da nisu znali što bi drugo sa mnom. Nakon neugodne vožnje u džipu rekao sam im da me vode u bolnicu, budući da me leđa počinju strašno boljeti. Legao sam u krevet oko 5 ujutro. Kasnije me je pregledao doktor i pitao me mogu li sjediti. Odgovorio sam mu da mogu ali uz poteškoće. Rekao mi je da to nije ništa ozbiljno te da će bolovi proći i otpustio me. Pitao sam ga kamo da idem. Uputio me je na RAF-ov kamp nekoliko milja dalje, pa sam otišao. Putem su me zaustavili RAF-ovi policajci kojima nije bilo drago što se šećem uokolo u letačkom odijelu i rekli mi da ga skinem, te sam se počeo skidati nasred ceste. Kada su vidjeli da ispod imam samo kratke hlače i košulju promijenili su mišljenje i rekli mi da ipak obučem odijelo. Stigao sam u kamp koji je bio prazan s izuzetkom osoblja na održavanju kampa, koji su kontaktirali moju eskadrilu. Rekli su mi da za dva dana stiže kamion sa zamjenskim osobljem i da ću se njime moći vratiti u Biferno. Kada sam stigao natrag u eskadrilu zapovjednik mi je u šali rekao: „Dobro došao, gdje si do sad?“ Slijedeći dan sam posjetio liječnika i rekao mu da mi bolovi u leđima ne posustaju. Odveo me je u američku poljsku bolnicu gdje su me snimili rendgenom i rekli mi da imam sreće što nisam ostao paraliziran. Nekoliko sati kasnije zračnim putem su me prevezli u 4. RAF-ovu bolnicu u Fogii gdje su me zagipsali i slijedeći dan poslali u 1. RAF-ovu bolnicu u Napulju. Nakon nekoliko tjedana i ponovnih gipsanja zaključili su da me ne mogu izliječiti u Italiji te da me moraju vratiti natrag u Englesku kamo sam i prebačen u avionu tipa DC-3 zajedno sa skupinom takozvanih „hodajućih ranjenika“. Za vrijeme 9-satnog leta sjedili smo na sjedalima predviđenim za padobrance koji sjede na svojim padobranima. Avion nije imao čak niti WC. Oko 3:00 smo stigli u Heston te sam prebačen u 1. RAF-ovu bolnicu u Haltonu u kojoj sam proveo nekoliko mjeseci. Proglašen sam sposobnim za let tek u lipnju 1945. godine, nakon što je rat već završio.

Komentari su zatvoreni.